недеља, 28. јун 2015.

Finally I can say: I am different and it's ok!

Nova pojava u vidu senčenja sopstvenih fotografija duginim bojama, doprinela je ponovnoj podeli čovečanstva. Čuj, nisu nam dovoljne ni rasne, ni klasne razlike, a ova pretenduje da se usvoji kao nametnut novi trend.

Neka se zna ko je ko, ja to poštujem. Ipak, nadam se da će me neko nekada udostojiti odgovora: Zašto populacija koja se, sa jedne strane bori za prihvatanje svojih različitosti od nerazličitih, u isto vreme, uporno stremi da istakne svoje razlike?
Dok se ne zadovoljim nekim smislenim odgovorom ja ću živeti možda u zabludi i pogrešnom ubeđenju da se ovde razlike ne tolerišu ni sebi samima, da meni ovo ipak zvuči na vapaj i krik duše koja bi iz sopstvenog tela tražila spas.
Toliko potenciranje na svojoj seksualnoj opredeljenosti ukazuje samo na neprihvatanje samoga sebe kao tako opredeljenog i poruka ostatku sveta da treba biti baš takav.

Malo je surovo preorjenisati me u to svetsko šarenilo, jer ja ne hodam ulicama sa transparentom na kome ističem da sam hetero. Moja "grupa" nema logo sa belim golubom koji nosi u kljunu grančicu mira, ni zastavu maštovito dizajniranu. Nisam još član odbora strejt populacije koja traži ljudska prava (mada bih rado bila prva u redovima za rušenje sistema, sa sve metalnom štanglom). Jer da pribegavam navedenom, značilo bi da sam nezadovoljna svojim bićem i bitisanjem na strašnoj planeti Zemlji. Svako javno okupljanje, pa makar se ono zvalo i podrškom, jeste neki vid protesta i demonstracije tj. ispoljavanje nezadovoljstva, mržnje i neprihvatanja.

Svoju intimu čuvam u svoja četiri zida. Ne osuđujem ničije afinitete i smatram da je perverzno samo ono što je neprihvatljivo jednom od partnera. Ako je analni seks ok, barćo jebite se, ali meni je malo degute da obavestim javno mnjenje o mojoj (dez)orijentisanosti pod izgovorom da se BORIM za svoja prava.
Čemu borba? Koja prava?


1 коментар: